Zavist: što je to i kako držati ovu emociju pod kontrolom
Dante je zavidnicima u svom Čistilištu rezervirao posebno mjesto, a zavist je osjećaj koji je teško patio čak i filozofima, književnicima i psiholozima. Jer svi su ponekad zavidni, ali to nitko ne priznaje. Međutim, važno je, znajući kontrolirati tu emociju kako ne bi bila obuzeta patnjom. A ako ste s vremena na vrijeme ljubomorni na svoju najbolju prijateljicu, ne zaboravite joj reći i neke lijepe stvari, kako je objašnjeno u videu!
Tako se i taj osjećaj zove zavist
Zavist je neugodan osjećaj koji osjećamo kada netko posjeduje dobro ili kvalitetu koju bismo i mi željeli imati; često je tu emociju prati odbojnost i ogorčenost prema onima koji, s druge strane, posjeduju ono što mi nemamo. katolička religija, zavist je jedan od sedam smrtnih grijeha, a Dante također govori o Božanskoj komediji.
Zavist je takozvana "sekundarna emocija" koja se izražava u ogorčenosti prema jednoj ili više osoba. Podrijetlo zavisti je složeno, no u osnovi se može prepoznati određena sklonost samosažaljenju, žrtvi i niskom samopoštovanju.
Zavidnici, zapravo, žude za nečim što nemaju (bila to kvaliteta ili ljepota, mladost, bogatstvo, ...) i što umjesto toga drugi posjeduju i iz tog razloga vjeruju da je svijet nepravedan i okrutan. sa njima. Oni doživljavaju frustriranu želju koja također može postati vrlo opasna jer patnja zbog gubitka sukoba s nekim, u sferi relevantnoj za osobu koja osjeća zavist, može izazvati ogorčenost, slabost i nedostatnost.
Prema nekim studijama psihologije, zavist je među najodbacivanijim negativnim emocijama jer u sebi sadrži dvije istine koje se ne mogu spomenuti: implicitno priznanje da je inferiorno u odnosu na drugog i skriveni pokušaj da mu se nanese šteta kako bi se steklo ono što ima. Zavist se, dakle, često odlikuje osjećajem skrivenog neprijateljstva prema nekome, podlošću i lukavom željom da nanese štetu. Taj osjećaj, prisutan od početka ljudske povijesti (sjećate li se priče o Abelu i Kajinu?) Tradicionalno je povezan s izgledom, zapravo kažemo "zavidni pogled". Riječ zavist, zapravo, potječe od latinskog glagola "videre", to jest vidjeti. Iz tog razloga Dante u svojoj Božanskoj komediji zavidnike smješta u Čistilište, osuđujući ih da žive s kapcima zašivenim žicom: način, ovaj, da iskupi krivnju svojih zavidnih pogleda.
Osobito obilježje zavisti je to što se osjeća prije svega za one koji su nam slični. Teško je, zapravo, zavidjeti super -modelu ili nepoznatom milijarderu, dok je puno lakše osjetiti taj osjećaj prema prijatelju ili kolegi.
Meta naše zavisti tada postaju ljudi koji su nam bliski: članovi obitelji (vrlo je poznata zavist među braćom), prijatelji i suradnici.
Zato što osjećamo zavist prema nekome
Japanski istraživač Hidehiko Takahashi pokazao je kako osjećaj zavisti uzrokuje pravu fizičku patnju u mozgu onih koji to osjećaju. Zašto bismo onda trebali uzeti takav bolan osjećaj, i za sebe i za druge? Odgovor možda leži u činjenici da je "zavist" društveno korisna emocija jer nas (baš kao i strah) potiče na djelovanje i donošenje odluka. Odnosno, u nama pokreće zvono za uzbunu, dajući nam do znanja da smo unutar društvenog sučeljavanja gubitnici.
Zavist je psihološki mehanizam koji nas tjera da se osjećamo inferiornima u odnosu na druge i potiče nas na postizanje istih ciljeva.
Kako psihologija tumači zavist
Zavist, iako nije među emocijama koje psiholozi smatraju temeljnima, od velike je važnosti u životu pojedinaca. Zapravo, to je složena emocija koja se odnosi na vrijednosti i sliku o sebi. Uzrok koji ga pokreće (tzv. Okidač) je želja za posjedovanjem koja postavlja usporedbu između subjekta koji osjeća osjećaj i koji umjesto toga posjeduje toliko traženu kvalitetu.
Zavist se često povezuje s emocijama i osjećajima poput ljutnje, žrtve, prijezira, divljenja, samosažaljenja, ogorčenja, samoponižavanja, niskog interesa i srama. Nažalost, zavist, osim što je bolna za one koji je osjećaju, može dovesti i do agresivnih radnji čiji je cilj oštetiti zavidnu osobu. U nekim slučajevima, međutim, može se pojaviti pasivan stav u kojem se odustaje od borbe za svoje ciljeve i prihvaća opća sklonost neuspjehu i samosažaljenju.
Ljubomora je "emocija slična zavisti jer se ovako osjeća već od prvog kontakta s obiteljskom sferom, tijekom djetinjstva. Međutim, ona mijenja percepciju stvarnosti na drugačiji način i već ima karakteristike povezane sa značenjem. međutim, prisutan je u oba osjećaja od prvih manifestacija, kao i intenzivno zlo koje doživljavaju oni koji pate od njega. Oni koji osjećaju ljubomoru pate jednako kao i oni koji pate od nje, ako ne i više, i zasigurno su poremećaj koji , ako postane opsesivan, mora se istražiti na psihološkoj razini.
Kad zavist postane patološka
Osjećaj ljubomore ili zavisti uobičajena je pojava, ali može postati patološka samo u određenim situacijama. Prema psihoanalizi, djeca od najranije dobi osjećaju zavist, dok znanstvenica Melanie Klein smatra da je to temeljna emocija za kasniji emocionalno-afektivni razvoj djeteta. U djetinjstvu, dakle, ako zavist nije pretjerana i ako je pravilno obrađena, to nije negativan osjećaj.
No, kad se ta emocija ukloni, odnosno kada se ne prepozna, može dovesti do doživljavanja disfunkcionalnih stanja poput anksioznosti, krivnje i frustracije. Zavist može postati patološka kada pomisao postane kruta, opsesivna i kontinuirana: usporedba s drugim dovodi do osjećaja samovrednovanja što može dovesti do destruktivnog ponašanja.
Kad je zavist pozitivna
Prema nekim psiholozima postojalo bi i "pozitivno značenje zavisti, zavist, odnosno" dobro "koje bi navelo ljude da se žele poboljšati nakon usporedbe s drugima u kojima su gubitnici. Stoga u dobroj zavisti postoji neki su pozitivni mehanizmi koji bi doveli do zdrave usporedbe, u kojima negativne emocije i ogorčenost ne nalaze prostora. U ovom slučaju osjećaj koji se javlja zajedno sa zavišću je divljenje jer kad se odlikuju „drugo, nema samoozbiljavanja“ , niti osjećaj manje vrijednosti.
Zavist, stoga, može biti dobroćudna kada dovodi do oponašanja: u ovom slučaju to je pravi poticaj za početak poboljšanja. A ako usporedba s drugim ukazuje na nedostatak, oni koji su zdravi zavidni shvatit će to kao poticaj da ih sustignu.
S druge strane, ta težnja prema oponašanju također je (prema nekim psiholozima i znanstvenicima) razlog uspjeha potrošačkog društva. Čini se, zapravo, da je želja za oponašanjem drugih pokrenula psihološki mehanizam kojim se nakon što ste kupili dobro (auto, haljinu, kuću, ...) htjeli ste ga u kratkom vremenu promijeniti kako biste kupili ljepše ili veće.
Tako je zavist mogla biti prava pokretačka snaga zajednice: intervencijom na društvenom aspektu i željom za oponašanjem, zahvaljujući tom osjećaju čini se da su se muškarci poboljšali u evoluciji.
Zavist je, međutim, zapravo osjećaj koji se nikada ne smije priznati: na društvenoj razini, zapravo, oni koji kažu da to pokušaju odmah se stavljaju u stanje inferiornosti. Ono što bi moglo biti iskreno priznanje, umjesto toga je slabost i ta svijest mijenja percepciju koju drugi imaju o nama.
Kako prevladati zavist
Je li moguće prevladati problem zavisti? Prema psihologiji, da, i ključ za to bio bi u negiranju vlastitih emocija, već u obradi istih sa sviješću da je taj osjećaj normalan i fiziološki. Da biste to učinili, potrebno je krenuti putem za razvoj pune svijesti o sebi: to jest, pitanje je razumijevanja koje su naše snage i slabosti i utvrđivanja stvarnih ciljeva koji se mogu postići.
U tom smislu može biti vrlo korisno voditi pravi dnevnik emocija, odnosno bilježnicu u koju možete zapisati svoja raspoloženja, kako se osjećamo prema nekom događaju ili osobi, koje misli nam izazivaju nelagodu. Prema psihologiji, obuka i povećanje znanja koje imamo o sebi može nam pomoći i vratiti samopoštovanje i samopouzdanje.
Ako psihološki rad na nama samima nije dovoljan da nadvladamo svoju zavist, možemo pokušati s terapijskom pomoći eksperimentirajući s kognitivno-bihevioralnom terapijom. Prema kognitivnim teorijama, zapravo, djelujući na disfunkcionalnu percepciju koju imamo o sebi, moguće je dovesti u pitanje neka ponašanja povezana sa zavišću. Nadalje, kognitivna bihevioralna psihologija nastoji ukloniti višak krutosti koji prati zavidnike.
Zatim se radi na takozvanom premišljanju, to jest opsesivnom lupanju mozga o navodnim zlodjelima ili nepravdama, kako bi se pozitivan nagon zavisti usmjerio prema stvarnom poboljšanju nas samih.
